Didžeridu je zapravo obična cijev s dvije rupe - usnikom, na koji se puše, i zvonom, širim dijelom kroz koji zvuk izlazi. Danas ga u Australiji najčešće rade od eukaliptusa, ali se u ostatku svijeta radi od najrazličitijih lokalnih drva, pa čak i stakla, plastike i drugih materijala. U Australiji se traže one grane eukaliptusa koje su već termiti izdubili pa ih se onda samo odsječe i dorađuje dlijetanjem s gornje i donje strane. Aboridžini didžeridue od eukaliptusa izrađuju tek od 20. stoljeća kada su usvojili moderne metalne alate od bijelaca.
Prije su se didžeridui radili od bambusa (danas bambusovi didžeridui nisu baš cijenjeni). Duljina varira, od 1 metra pa do 2.5 metra iako neki svirači sviraju i na golemim didžeriduima od više metara (no to se ne može smatrati općom praksom). Gornji je dio, kod usnika, u pravilu uvijek tanji nego donji, kod zvona. Didžeridui često imaju koničan oblik, tj. šire se prema dnu. Pošto svaki didžeridu ima drugačiji oblik nijedan ne proizvodi isti zvuk. Zvuk još ovisi i o vrsti drveta, debljini stijenaka, duljini itd. Na usnik se često stavlja vosak da bi ga se prilagodilo obliku usta i radi lakšega sviranja.
