Za sviranje je didžeridua tipična tzv. tehnika cirkularnoga (kružnoga) disanja, pri čemu se tijekom sviranja, ne prekidajući tijek zraka iz usta u didžeridu, udiše te se tako može svirati bez prestanka (za razliku od većine zapadnih puhaćih instrumenata gdje se radi prekid u sviranju da bi se uzeo zrak). I neki se drugi tradicionalni instrumenti (rjeđe i moderni zapadni instrumenti) sviraju dotičnom tehnikom, ali se ona najčešće veže upravo uz didžeridu. U sviranju se razlikuje osnovni ton (eng. drone - postiže se prislanjanjem usana na usnik i "brujanjem", kao da se oponaša zrakoplov; stoga se naziva i dronepipe) i alikvotni tonovi (eng. toot, trumpet sound - postižu se jačim stiskanjem usana i proizvodnjom tona slična tonu trube - alikvotnih tonova ima više: 1., 2., 3. itd.). Svaki didžeridu ima svoj ton (npr. B, C, D, E, F...), ali se taj osnovni ton u načelu ne može mijenjati. Didžeridu je stoga ponajprije ritmički instrument.
U sviranju se ponajprije razlikuju tradicionalni, aboridžinski - yolngu-stil (prema narodu Yolngu koji su izvorno jedini svirali didžeridu, tj. Yidaki, kako se on najčešće ondje zove) i moderni, zapadni - balanda-stil (prema jolnguskoj riječi balanda "bijelac", od eng. Hollander "Nizozemac"). Balanda-stil je jako raznorodan i tu ulaze svi mogući stilovi koji su se razvili u zapadnom sviranju didžeridua u zadnjih 50-ak godina. U njemu praktički nema nikakvih ograničenja. Yolngu-stil se razlikuje po mnogim stvarima od balanda-stila, a i sam je pristup glazbi kao takvoj posve drugačiji. Često se misli da je yolngu-stil nepromjenjiv i čvrsto vezan uz njihove obrede na kojima se didžeridu svira, ali to nije posve točno jer se i taj stil stalno mijenja. Tako mlađi Yolngui sviraju brže nego stariji, uz više sinkopiranja (pa se recimo veliki guru didžeridua - Djalu' Gurruwiwi (Djalu Gurruwiwi), načelnik yolnguskoga klana Gaalpu znao žaliti na mlađe da se više ne drže staroga, laganijega načina sviranja). Općenito yolngu-stil karakterizira brzo sviranje, obavezno uz pratnju udaraljaka (koje se još zovu bilme) i često uz pjevanje. Yolngui u sjevernoistočnoj Arnhemovoj zemlji rabe pri sviranju samo prvi alikvotni ton (za razliku od balanda-stila gdje se rabe i 2. i 3., rjeđe i viši, alikvotni tonovi), a u zapadnoj se Arnhemovoj zemlji se alikvotni tonovi uopće ne upotrebljavaju (to i zato što su njihovi didžeridui, zvani mago, puno kraći od yid_akija i time su neprikladni sviranju alikvota). I inače su istočni i zapadni aboridžinski stil dosta različiti, a svakako je istočni, yolnguski, stil puno poznatiji i popularniji.
